Mjuza...

Blog
subota, siječanj 5, 2013
  
 
On i ja....
 
Krevet je još bio razbacan i topao od dva tijela koja su netom izgorjela od strasti a on i ja smo sjedili za stolom, jedno nasuprot drugome, svatko u svom svijetu.
z pepeljare su se vijorila dva duguljasta oblačka dima.
Iz dviju šalica nosnice je dražio miris svježe skuhane, vruće kave.
A on i ja smo i dalje samo sjedili i šutjeli.
Još jedna svađa bez razloga, bez mnogo riječi, sa jednim jedinim rješenjem u glavi.
Nema nas više...bolje da prekinemo dok se još možemo sjećati lijepih stvari, dok nas gorčina nije progutala.
Da...klimamo oboje, uvjeravamo se u riječi koje izgovaramo.
Na izlazu ne znam da li da dam ruku, da li da ga poljubim, zagrlim....samo otvaram i izlazim ne osvrćući se.
Pa šta?!
Sve što ima svoj početak, ima i svoj kraj!
 
No, ja se našeg početka ne sjećam...kao da se nije dogodio. Čini mi se da smo oduvijek skupa, moja ljubav za njega nije se rodila, postojala je oduvijek...postojat će zauvijek!
 
Već sutradan imam osjećaj da će me progutati crna rupa, dan poslije je još gore...
Nije stvar navike, ni straha...stvar je ljubavi.
One iste koja se i nebrojeno puta prije stišavala, skrivala, pokušala postati prijateljstvo...nikad nije uspjela.
Jer smo još plamtjeli jedno za drugo, još smo htjeli biti prijatelji i ljubavnici..htjeli smo biti Jedno jer smo samo takvi bili sretni.
Nesretno sretni...u stalnim borbama i ratovima...samo za ono što vrijedi- LJUBAV!
Hoće li jednom ljubav nestati i dozvoliti nam da zaista budemo samo prijatelji, bez želja za nešto drugo, ne znam.
No, dok barem jedno čezne za onim drugim, prijateljstva nema!!!
.
oosobno @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 17, 2012
Od silne bjeline koja me dočekala kada sam otvorila prozor pao mi je mrak na oči.
Snijeg!
U najgore moguće vrijeme....
tijelo je počelo nekontrolirano drhtati....ne od hladnoće.
Od jednog sjećanja koje godinama živi u meni, ne blijedi nego sa svakom zimom izranja u novim ledeno bijelim bojama, sjećanja na neprospavanu zimsku noć ne napušta me...ne znam jesam li ja ostala zarobljena u toj noći ili noć u meni.
 
Po stepenicama sam išla oprezno i u strahu dok je Dado iza mene hihotao.
Nije razumio moj strah od snijega, leda, zime...snalazio se u svim vremenskim uvjetima, u nedaćama koje su mu slagali Priroda i Život.
govorio je da sam ja jedna od njih, ona najdraža muka, teškoća s kojom je teško ali s kojom se uživa boriti.
Soba je bila topla i ja sam konačno odahnula.
Okrenula se njemu i utopila se u njegovim očima koje su sjajile sreću.
 
Kao i sada i tog sam popodneva drhtala a da mi uopće nije bilo hladno.
Stajali smo jedno nasuprot drugome, toliko blizu da sam se bojala kako čuje moje srce koje divljački tuče.
Glavom mi je prolazilo milijun pitanja i dvojbi, strahova....samo je jedno bilo sigurno- željela sam ga više nego ikad prije.
 
 
Strah je najlakše pobijediti tako što mu pogledaš u oči, rekao je i nagovorio na šetnju.
A u toj šetnji iznova sam se zaljubila u njega, dok me gađao grudama snijega i grijao mi smrznute i ukočene ruke, dok smo ležeći u snijegu gledali daleki mjesec, dok smo se ljubili osjećajući vrelinu koja se pretvara u neopisivu želju.
Ipak, noć je bila ledena i prizvala je zdrav razum...vratili smo se i u toplini sobe dopustili strasti da vodi tijela.
Kuglicom stvrdnutog snijega prelazio mi je od ključne kosti preko napetih grudiju....
Snijeg se na koži topio kao na žeravici, kapljice vode klizile su a on ih je kupio jezikom...vlažnim i vrućim i poput najoštrijeg skalpela opasnim. Ostavljao je trag bez krvi...
...danas kada prolazim jagodicama osjetim ožiljke, ne vidim ih...ali ih osjetim.
Jezici su nam se ispreplitali, dah miješao a dodirima smo dosezali raj.
Svaki se moj centimetar sljubio s njegovim, ne spojio, sljubio...a opet sam osjećala nemušti trenutak rastanka.
 Visio je iznad naših duša poput giljotine i ma koliko ga mi nastojali ignorirati, bio je tu.
Čekao je onaj trenutak sutra da nam se naceri u lice i dokaže kako nismo jači od sudbine.
Putem u stvarnost suze su se miješale sa osmjesima, neizmjerna tuga sa beskrajnom srećom.
Jesam njegova i nisam, on je moj iako to nikad neće biti.
 
A snijeg je i danas padao, ja sam drhtala u neznanju.
Hoće li doći sa novim pahuljama?
Ili će jednom sunce otopiti ne samo snijeg nego i sjećanja....
Da, zaborav bi bio dobro rješenje jer, voljeti ga je tako frustrirajuće!!!
.
oosobno @ 09:41 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, studeni 23, 2012
 

 

Nasmiješi se na moje kucanje

Dopusti da uđem

Pitaj me kako sam

Reci da si sretan što sam ovdje...

Učini me na tren kraljicom

Biti ću tvoja robinja zauvijek!!!

 

Ostavi poljubac na mom vratu

Prste isprepleti mojima

Tijelom uznemiri moje

Podigni obrve

Zagledaj se u moje oči

vidjet ćeš samo svoj lik!

 

Jednom će mi te netko oduzeti

Bez riječi i zagrljaja ćeš nestati

Ostaviti ćeš kofer sjećanja i

Okrenuti smjer mojih putovanja.

Možda ćeš mahnuti

Nasmiješen

Mahnuti ću i ja

Nasmiješena...

 

.....jer znam da sam miljenica Sreće od onog trena kada nam je Život preklopio puteve...iako smo znali da će nam ih opet razdvojiti...

.

oosobno @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 8, 2012
Dovedena do ruba sjela bih u auto, odvezla se do Mog Mjesta,
skrivenog u šumi, na samoj ivici obale.
Ništa nije ljepše i mirnije od tih nekoliko trenutaka...
Ležeći na haubi dopuštala sam svoj težini neba da mi sjedi na grudima.
Teško bih disala, borila se na rubu suza, tresla se od hladnoće...
...pa bi odjednom sve nestalo!
Samo Nebo, More i ja....
Nebo sa svim svojim zvijezdama koje me nisu činile malom nego silno željnom svega novoga što me čeka,
ostavljajući iza sebe sve ono što je trebalo ostati iza..jer da treba biti sada i ovdje, bilo bi....
More je znalo šaputati nešto što nikad nisam razumjela
....predivno je svojim slanim kapljicama nagrizalo moje rane, podsjećalo me na one koje nisu nikad ni zacjelile ali sam ih ja mazohistički otvarala iznova...godinama već!
 
Večeras nisam mogla izaći...
...zatvorena u sobi...
 zidovi koji su se približavali, gušili me i zatvarali
svjetlo je blještalo i sušilo oči ne dozvoleći da trepnem...
...svirala je baš ONA pjesma  trgajući dušu
Tako je trebalo biti!
Nije bilo Mora, ni Neba, ni soli ni melema
bila sam samo ja, jedina koja to smije...
kopati i rovati, soliti rane, gaziti....
Nitko drugi! 
.
oosobno @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2012
 

 

Mrak zna biti odličan prijatelj...ili barem pratitelj
Ne traži ništa, ne postavlja pitanja, uvjete...
Šminka može biti nova, stara, razmazana...a ne mora je ni biti
Mraku ne smeta.

Jeza me prolazi od ledenog zraka koji dolazi izvana,
prozor je ostao otvoren ostavljajući dojam mogućnosti bijega,
ali, ne možeš pobjeći od sebe.
Možeš dati sebe, dopustiti da te ukradu, izgubiti se
ali, ne možeš pobjeći od samoga sebe.
Palim cigaret, udišem tako da me boli jer, želim da boli...

Ni sretna ni nesretna, ni mirna ni nemirna,
prazna i neosjetljiva,
izvana nedodirljiva,
iznutra nestvarna.....

Sjedim s mrakom...
i njega pritiskajući svjetlom žara cigarete,
zlurado se smješkajući tome da će s jutrom nestati
na tren umišljajući kako sam jača od njega, od mraka, od duhova koji se njime goste

A nisam!
Samo sjedim, čekam....možda jednom budem Odrasla.

.

oosobno @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 1, 2012
Kiša je padala sve jače i, konačno dan bojala ne samo u jesenje boje
nego i mirise i zvukove koji su pozdravljali ljeto i ostavljali ga iza
sebe.

Dado je stajao nekoliko metara ispod, strpljivo čekajući da semafor
dozvoli da krene prema meni.
Sumnjam da me vidio na prozoru trećeg kata ali, osmijeh na njegovom
licu govorio je da točno zna gdje sam.

Odlutala sam na tren....ljubav je kao vrijeme....
Nema razlike!
Sunce predivno grije razgolićena tijela pa dolazi kiša dolazi kao
smirujuća mijena, od bure je bridjela koža a jugo nas je obuzimalo
poput ludila.
Munje....fascinantna pojava koja ne traje dugo ali nas oduševljava
svojim kreacijama i spajanjem neba i zemlje...a gromovi su trzaj i
buđenje tijela, povremeno strašni ali ako nismo kukavice, samo su
savršena adrenalinska injekcija koja traje samo nekoliko trenutaka.

"Hej, mala..." rekao je kad je ušao i zagrlio me ne okrećući me prema sebi.
Poljupcem u vrat donio mi je još jednu radost jeseni....sebe.
Čovjeka koji svojim zagrljajima nikad nije gušio...nikad.

Nije upozoravao na opekotine koje može ostaviti sunce, ni na kišu koja
donosi bolest ako se previše zadržiš na njoj bez kišobrana, nije
govorio ni da se čuvam juga ili bolje obučem ako se srećem s burom.
Znao je da me munje uzbuđuju, da uživam gledati svijet koji munjom
postaje priča iz snova,
znao je da znam što je grom- posljedica, buđenje i povratak u stvarnost..

A tamo je, kao i u snovima bio on...samo je reala bila čvrsta i
životopisnija jer, on je davao slobodu da budem dijete i odrasla
osoba.
Hranio me svojom strpljivošću i nježnošću znajući da je on i moje
Sunce i moja Kiša, moj Vjetar, Grom i moja Munja....

.

oosobno @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 5, 2012
Jutrom me budiš, noćima usnivaš.......i kada si miljama daleko...

Šutimo...nastojimo ovaj tren zaustaviti.
Miris ljeta, nekoliko cvjetova bugenvilije koje proviruje kroz prozor,
pjev zrikavaca i svjetla Kvarnera.
Moja inače nemirna duša miruje, gotovo spava...
hipnotizirana tvojom blizinom sanjari o svemu onome što se morala dogoditi
a toliko se odgađalo...
Da, srećo, biti će teško, svaki tvoj odlazak boli sve više,
svaki tvoj povratak veseli više od prethodnog,
svaki je poljubac žeravica koja ostavlja neizbrisiv trag.
Stisni me još čvršće, zagrli me kao nikad....
Ne razmišljaj, ne pitaj...
Jutro je preblizu, otet će nas jedno drugome...
Ali, noć je na našoj strani...
Stisni me čvršće, zagrli me kao nikad....
Stisni me čvršće, zagrli kao nikad...
Učinimo da noć traje vječno....


SRETAN TI ROĐENDAN, JUBE:*

.

oosobno @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 10, 2012
 
Voljela se igrati vatrom.
Pokoji ožiljak i jedna još svježa opekotina među prstima, dokazivali su to.
Žuto- crveni plamičak koji je lelujao s palica, igrao se razinom adrenalina,
podizao ga do nesmiljenih visina pa je spuštao na dno gdje je njena tuga preuzimala vodstvo.
Svako gašenje bi prizivalo stare slike, sjećanja na prijašnja gašenja.
Svaka nespretnost s palicama dok su gorjele, vratila bi je u prošlost, pokazala bi joj da ništa nije naučila.
Uvijek jedne te iste greške....
Pali...
Igra se...
Ili se opeče...ili pusti da se vatra ugasi....
 
Ali, rano je jutro...palice će i danas zapaliti...
Plamtjeti će i danas dok ih bude bacala, vrtjela...igrala se
A smješak će pratiti sve jer,  publiku je rijetko briga za ono što stoji iza maske.
.
oosobno @ 06:05 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, svibanj 9, 2012
 

 

Dani su prolazili u nekom proljetnom ludilu;

Obitelj, posao, rokovi...sve me to pritiskalo dovoljno snažno da na Dadu gotovo i nisam mislila...
Moje misli putovale su mu navečer, sa zaklapanjem očiju.
Srećom, umor bi činio svoje i snovi, kojih se ujutro nisam sjecala, obuzeli bi me začas.

I onda sms "..moram te vidjeti, zadnji put".
Istovremeno mi je i probudio srce i slomio ga u milijun komadića...
...zadnji put...

Soba je plesala u polumraku zalazećeg sunca
On i ja
Tišina
Njegovi prsti koji su puštali struju kroz svaki moj živac
Nisam se micala
Nisam mogla
Poljubac u vrat paralizirao me
Poželjela sam pobjeći...
umjesto toga, začas sam se našla polugola pod njim
u vrtlogu strasti i želje
za njegovim tijelom, za njegovom dušom
za njim kao božanstvom kojemu s radošću polažem najslađu žrtvu
dajem sebe..
...još jednom i sigurno ne zadnji put...

"Falila si, mala..."
I ti meni, blesavče, i ti si meni falio....

.
oosobno @ 20:26 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 25, 2012
 

 

Nema smisla...

 

I, nije imalo smisla...niti je on bio moj niti sam ja bila njegova.
Samo smo se u snovima imali, u bezbroj misli...
od one prve koja me budila do zadnje koja me ušuškavala u slatke snove.
Tada smo imali jedan drugoga.

Ali, naša veza i nije bila nego slamka spasa, svjetlo dana, 
plamen svijeće u noći koji se oduvijek prijetio gasiti pod naletom vjetra.
Neko smo vrijeme mislili da smo jači od svijeta ali, nitko nije.

Možda je vrijeme da se pomirim s istinom, otvorim oči i okrenem novi list.
No, listovi su se okretali sami, oni vec ispisani, 
nikako mi nije polazilo za rukom okrenuti novu stranicu, praznu, bijelu čistu stranicu spremnu za ispisivanje...

Tužnjikavu Adele mazohistički sam zamijenila sa Gotye i "Someone I used to know", 
natočila još jedan jeger u tešku čašu, već naviknutu na alkohol i led, 
zapalila cigaret, 
još više zamračila sobu i legla na krevet.
Sa knjigom uspomena ispisanu njegovim imenom.

Neki drugi dan ću ustati i biti ona stara
Neki drugi dan...
Jednog ću se jutra probuditi i ne misliti na njega........

.

oosobno @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.